Pet omiljenih prvih rečenica u romanima

Priznaću - često sudim knjigama po omotu.

Proces biranja šta sljedeće da čitam, za mene se odvija u tri koraka i prvi je uvijek procjena omota. Površno, znam, ali prosto ne mogu da se natjeram da čitam knjigu koja ne izgleda lijepo kad je sklopljena kraj mog uzglavlja. 

Drugi korak se sastoji iz utvrđivanja mirisa i kvaliteta poveza. Propustio bih nekoliko desetina stranica kroz prste, dok polako približavam nos i njušim vazduh koji piri. Onda bih malo razgrnuo stranice, malo pri početku, malo pri kraju i onda po sredini, kad bih konačno zabio nos u povez i još jednom dobro omirisao.

Može puno da se zaključi o knjizi na osnovu mirisa - gdje je stajala, koliko dugo i koliko često je neko uzimao u ruke...

Treći korak je čitanje prve rečenice. Nebrojeno puta sam stajao pred praznim papirom i svi koji su ikad išta pisali znaju koliko je teško prizvati tu prvu rečenicu. Još da je uz to i vrijedna, da ima određenu snagu, da te odmah uvuče u tekst - to je prava umjetnost. 

Vremenom, čitajući mnogo više prvih rečenica nego samih romana, napravio sam pravi mali hobi od toga. Iako nisam siguran da znam da odgovorim na pitanje "koji mi je omiljeni roman" i mada nisam siguran da rečenice koje slijede pripadaju mojim omiljenim romanima - tek evo ih:

Mojih pet omiljenih prvih rečenica u romanima

"Jesen i život bez smisla."

- Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski

Kada sam prvi put ovo pročitao, ostavio sam knjigu nekoliko dana.

"Dnevnik o Čarnojeviću" je jedan od najljepše napisanih tekstova na srpskohrvatskom jeziku. Kažem tekst jer ne znam kojem književnom žanru "Čarnojević" pripada. Dnevnik sigurno nije, ali može da bude lirska proza, roman- pjesma, u isto vrijeme egzistencijalistički i romantičarski esej. Ova prva rečenica ima hipnotički uticaj na mene - ne postoji ni jedan drugi način da se tako brzo prenesem u stanje melanholije i čežnjivosti.
Kada sam se konačno vratio "Dnevniku" pročitao sam ga za jedno popodne, a onda sam ga pročitao ponovo. Toliko sam zavolio tih stotinjak strana da kada god vidim izdanje u knjižari, moram da kupim jedno. Na mojoj polici ih za sada ima pet, najstarije iz 1952. godine.

“Bio je prvi Sabbath u suvom, vrelom tamuzu (julu) jedne godine od Stvaranja sveta, po jevrejskom kalendaru, neke druge po Hedžiri ili muslimanskom računanju, sasvim treće za hrišćane, ko zna za koje od Stanailovog pada za sve što u boga ne veruju, a nijedne za srećnike za koje vreme više nije postojalo.“

- Besnilo, Borislav Pekić

Da sam znao sadržinu romana prije nego me je ova rečenica uvukla u njega, možda ga nikad ne bih pročitao. Hvala ti Borislave za vječno usađen strah od aerodroma, kijanja, i pasa koji izbijaju iz tame.

“Nebo iznad luke bilo je boje televizijskog ekrana, uključenog na prazan kanal.” 

- Neuromanser, Vilijem Gibson

Iako mnogo volim naučnu fantastiku, nisam pročitao puno romana ovog žanra, mada imam ozbiljnu namjeru da pročitam sva djela Vilijema Gibsona. Ne samo što čovjek piše izuzetnu naučnu fantastiku, već je i njegov stil iz budućnosti. Gibson je obogatio engleski jezik sa riječima kao što su "cyberspace" i "netsurfing", a prva rečenica Neuromansera je direktan jack in u neural boogie woogie njegovog spisateljskog univerzuma.

“Biće dovoljno da kažem da sam ja Huan Pablo Kastel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne; pretpostavljam da se svi sećaju procesa i da nisu potrebna dalja objašnjenja o mojoj osobi.“

- Tunel, Ernesto Sabato

Stvarno? To će biti dovoljno?

Kada neko ovako počne roman, jednostavno morate da ga pročitate. "Tunel" je, prema riječima kritike, jedan od slabijih Sabatovih romana, ali meni se neizmjerno dopao i kao reditelj, često razmišljam o ekranizaciji ovog djela.

„Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško.“ 

- Demijan, Herman Hese

"Demijana" sam prvi put čitao sa petnaest godina i ovaj uvod je na savršen način opisivao kako sam se osjećao kao pubertetlija. Sa ove distance, "Demijan" mi se uopšte više ne dopada kao roman, ali ta prva rečenica ostaje kao lijepo napisano sjećanje.

Možda sam usamljen u mom hobiju, ali ako vas je ovaj tekst zainteresovao, budite slobodni da mi se pridružite u potrazi za dobrim počecima romana, pa u komentarima napišite svoje omiljene prve rečenice.