Jedno od mojih najranijih sjećanja je na Šopenov valcer broj sedam.
Imao sam sreće da odrastam u stanu ispunjenom knjigama i pločama, sa zidovima koji su bili prekriveni
umjetničkim platnima. Kada bih kao dijete ostajao sam kući, za mene to nije bio
period strahovanja ili iščekivanja da se majka vrati. Naprotiv, kada bi se
vrata zaključala sa spoljašnje strane, za mene je počinjala avantura.
Ploče su stajale na nižim policama, tako da nije bilo teško da ih dohvatim. Obično bih ih sve izvukao i nasumično rasporedio po podu dnevne sobe i baš sam volio da ih slažem natrag, kada se istraživanje završi.
Ploče su stajale na nižim policama, tako da nije bilo teško da ih dohvatim. Obično bih ih sve izvukao i nasumično rasporedio po podu dnevne sobe i baš sam volio da ih slažem natrag, kada se istraživanje završi.
Kada smo tako mladi naš
umjetnički ukus ne postoji. Ploče koje sam želio da preslušam birao sam na
osnovu naslova i omota albuma. Bio sam razočaran kada sam shvatio da te stvari
nemaju veze sa muzikom. Neki disco albumi su imali fantastične crteže na omotu,
ali muzika je bila predosadna. Sa druge strane, bio sam fasciniran bubnjarskim
uvodom na “Stir it Up”, mada sam gajio izražene sumnje da kosmuran u oblaku
dima može da pravi tako dobru muziku.
Jedini omoti koji me
nikada nisu obmanuli su bili na pločama klasične muzike. Strogi muškarac, u
zanosu, sa palicom u rukama, pred čitavim orkestrom - tu jednostavno nije bilo
greške. No, to su u glavnom bile “velike” ploče. “Male” ploče (7”) su najčešće
bile bez omota i tu sam jednostavno morao da se oslanjam samo na naslov.
Jedan od takvih naslova bio je: Volim muziku VII Chopin Valcer no 7 W. Hass, klavir. Prije početka kompozicije, muški glas bi rekao “Šopen valcer nombr…” - na jeziku za koji sam vjerovao da je francuski.
Kada je klavir krenuo sjećam se da sam prvi put osjetio nešto što ću mnogo godina kasnije nazivati - zaljubljenost. Sjećam se da sam osjetio toliko sukobljenih emocija za samo par minuta koliko kompozicija traje. Početak je bio sjetan i čežnjiv, a u svakoj varijaciji tempa osjećala se najava onoga što dolazi- jedno ubrzanje, trk po skali, gore dolje, a onda opet povratak na melanholiju, ovaj put sa daškom nade. Želio sam da se taj krug uzdizanja i spuštanja nastavlja u beskraj i često sam po nekoliko sati ležao kraj gramofona, vraćajući iglu na početak ureza.
Jedan od takvih naslova bio je: Volim muziku VII Chopin Valcer no 7 W. Hass, klavir. Prije početka kompozicije, muški glas bi rekao “Šopen valcer nombr…” - na jeziku za koji sam vjerovao da je francuski.
Kada je klavir krenuo sjećam se da sam prvi put osjetio nešto što ću mnogo godina kasnije nazivati - zaljubljenost. Sjećam se da sam osjetio toliko sukobljenih emocija za samo par minuta koliko kompozicija traje. Početak je bio sjetan i čežnjiv, a u svakoj varijaciji tempa osjećala se najava onoga što dolazi- jedno ubrzanje, trk po skali, gore dolje, a onda opet povratak na melanholiju, ovaj put sa daškom nade. Želio sam da se taj krug uzdizanja i spuštanja nastavlja u beskraj i često sam po nekoliko sati ležao kraj gramofona, vraćajući iglu na početak ureza.
Danas sam srećan jer se to osjećanje nije izgubilo. I dalje mogu da sjednem i slušam ovaj valcer
satima i satima.
Šopen je napustio Varšavu neposredno prije izbijanja Novembarskog ustanka i nikada se nije vratio. Ustanak je brutalno ugušen, Varšava je postala ne više od vojnog garnizona, a univerzitet i konzervatorijum na kome je učio, bili su zatvoreni.
Međutim, od svih izloženih stvari koje sam vidio, najviše me je zaintrigirao Šopenov školski raspored časova. Sa četrnaest godina on je išao šest dana nedeljno u školu, a časovi su bili od osam ujutru do šest popodne. U rasporedu su među uobičajenim predmetima bili i istorija arhitekture, filozofija, anatomija... Razmišljao sam koliko smo se mi na početku srednje škole žalili na prenatrpanost, a Šopen je pored šezdeset sati obaveznih časova nedjeljno, vježbao i klavir svakog dana.
Od njegovog vremena na ovamo, iz generacije u generaciju, u školi se sve manje uči. Informisanost našeg društva značajno je uvećana, ali stvarno znanje se smanjilo. U cilju rasterećivanja đaka stvorili smo horde poluobrazovanih, strogo usmjerenih ljudi.
Pored širokog obrazovanja i muzičkog talenta, Šopen je bio i nadaren crtač. Par njegovih radova iz perioda školovanja, koje sam vidio, svjedoče da je možda mogao da bude i cijenjen likovni umjetnik. Ne mislim da smo svi talentovani kao Šopen, ali čini mi se kao da društvo danas ni ne podržava toliku svestranost. Čim se dođe do srednje škole, radi se na tome da se đak što više usmjeri na jednu stvar i da što prije prihvati jedan poziv, jednu životnu ulogu koju ne bi smio kasnije da mijenja.
Razumijem da je renesansni čovjek ostao u renesansi, ali naše doba mi upravo djeluje idealno za takvu vrstu ljudi. U vrijeme kad su sve umjetnosti i svi mediji pomiješani, kada kvantna fizika zalazi u domen misticizma, zar nam stvarno treba rigidno, jednostrano obrazovanje?
Kao što spomenuh ranije, tog dana u muzeju, uspio sam da obiđem samo prvi sprat. Detalji vezani za nastanak mog omiljenog valcera ostali su mi neotkriveni negdje u prostoriji stepenicama, gore. Bio sam malo razočaran zbog toga, ali onda sam shvatio da što manje znam o toj kompoziciji, to mi je draže - želim da ostanem u blaženstvu onog dječijeg neznanja u kom sam bio kad sam je prvi put slušao.
Međutim, od svih izloženih stvari koje sam vidio, najviše me je zaintrigirao Šopenov školski raspored časova. Sa četrnaest godina on je išao šest dana nedeljno u školu, a časovi su bili od osam ujutru do šest popodne. U rasporedu su među uobičajenim predmetima bili i istorija arhitekture, filozofija, anatomija... Razmišljao sam koliko smo se mi na početku srednje škole žalili na prenatrpanost, a Šopen je pored šezdeset sati obaveznih časova nedjeljno, vježbao i klavir svakog dana.
Od njegovog vremena na ovamo, iz generacije u generaciju, u školi se sve manje uči. Informisanost našeg društva značajno je uvećana, ali stvarno znanje se smanjilo. U cilju rasterećivanja đaka stvorili smo horde poluobrazovanih, strogo usmjerenih ljudi.
Pored širokog obrazovanja i muzičkog talenta, Šopen je bio i nadaren crtač. Par njegovih radova iz perioda školovanja, koje sam vidio, svjedoče da je možda mogao da bude i cijenjen likovni umjetnik. Ne mislim da smo svi talentovani kao Šopen, ali čini mi se kao da društvo danas ni ne podržava toliku svestranost. Čim se dođe do srednje škole, radi se na tome da se đak što više usmjeri na jednu stvar i da što prije prihvati jedan poziv, jednu životnu ulogu koju ne bi smio kasnije da mijenja.
Razumijem da je renesansni čovjek ostao u renesansi, ali naše doba mi upravo djeluje idealno za takvu vrstu ljudi. U vrijeme kad su sve umjetnosti i svi mediji pomiješani, kada kvantna fizika zalazi u domen misticizma, zar nam stvarno treba rigidno, jednostrano obrazovanje?
Kao što spomenuh ranije, tog dana u muzeju, uspio sam da obiđem samo prvi sprat. Detalji vezani za nastanak mog omiljenog valcera ostali su mi neotkriveni negdje u prostoriji stepenicama, gore. Bio sam malo razočaran zbog toga, ali onda sam shvatio da što manje znam o toj kompoziciji, to mi je draže - želim da ostanem u blaženstvu onog dječijeg neznanja u kom sam bio kad sam je prvi put slušao.
No comments:
Post a Comment