O sjećanju

"The past is inaccurate."

- Czeslav Milosz

Posljednjih dana izuzetnu radost pruža mi čitanje kolekcije eseja, pjesama i aforizama "Road- side Dog", Česlava Miloša. Iz te knjige je i citat sa početka koji me je nagnao na razmišljanje o tome kako su sjećanja nepouzdana i varljiva. 

Većinu našeg svakodnevnog iskustva baziramo na procesuiranju prošlosti. Kada se nađemo u nekoj novoj situaciji, naša reakcija, ma koliko munjevita bila, uvijek počinje od analiziranja sjećanja i toga kako smo nekada ranije reagovali na neku sličnu situaciju. Štaviše, koliko god se trudili da živimo sada mi uvijek živimo u prošlosti. Ljudska svijest teško percipira šta se upravo dešava, mi zapravo percipiramo - šta se već desilo. Kada bi smo zaista mogli da postignemo budistički samadhi i da stvarno živimo u apsolutnom trenutku, vrijeme ne bi moglo da postoji i vjerovatno bi smo bili zamrznuti u jednoj tački u kojoj su nam sve potencijalne mogućnosti na raspologanju, ali se ne krećemo u pravcu ni jedne od njih.

Mišljenja sam da je sjećanje baza strukture svijesti. Ono što me zabrinjava je koliko je ta baza rastresita i nepouzdana. 

Sjećam se (sic!) priprema za snimanje mog prvog studentskog igranog filma i kako sam postao žrtva sopstvenog sjećanja. Naime, po scenariju, radnja filma bila je smještena u isprepletanim hodnicima nekog napuštenog zdanja. Dok sam pisao scenario, sve vrijeme zamišljao sam da snimam te scene u podrumima podgoričke Gimnazije. U mom sjećanju (koje je poticalo od jednog popodneva provedenog u smucanju tim podrumima) prostor je bio idealan - zapušteni hodnici, oronuli stubovi koji drže gimnaziju, klaustrofobične prostorije u koje jedva prodire svjetlo kroz umrljane podrumske prozore. Razočaranje koje sam doživio kada sam otišao na izviđanje te lokacije, neposredno pred snimanje filma, bilo je neizmjerno. Skoro uopšte nije bilo onako kako sam se sjećao - da, hodnici su bili tu, ali nisu djelovali zapušteno, da stubovi su držali gimnaziju i dalje ali nisu bili ni približno tako oronuli, a svjetla je bilo sasvim dovoljno, mada su prozori bili i dalje umrljani. Ništa od klaustrofobije, ništa od horor atmosfere. Sjećanje me žestoko prevarilo, a objektivna stvarnost se povukla pred mojom maštom. 

Kada razmišljam o svemu tome, čini mi se kao da nema načina da sačuvamo naša sjećanja. Ako ih držimo za sebe gube se u magli naše idealizacije, a ako ih dijelimo sa drugima propadaju pod erozijom stalnog prepričavanja. Moja trenutna ličnost oblikovana je iskustvima koja sam imao i ja nemam načina da promijenim ono što sam iskusio, ali sjećanja nisu tako kruta. Ona se stalno mijenjaju i često oblikuju prema onome kako danas mislimo da ih doživljavamo. 

Nedavno sam čitao o novim psihološkim istraživanjima koja tvrde da postoji prekid između onoga kako vidimo sebe danas i kako vidimo sebe u budućnosti. Britanski filozof Derek Parfit teoretiše da ljudi nisu dio konzistentnog identiteta, već da smo lanac različitih identiteta koji se smjenjuju i nasljeđuju. Na primjer, dječak koji počinje sa šesnaest godina da puši cigarete, ne osjeća nikakvu vezu sa tim da je on čovjek koji će sa četrdeset godina da pati od bolesti prouzrokovane pušenjem od rane mladosti. Njegov odnos prema samom sebi u budućnosti više liči na odnos prema nekoj drugoj osobi. 

Pitam se da li smo na sličan način odsječeni i od svog identiteta u prošlosti? Svjedoci smo da postoji mnogo filmova koji prikazuju neke užasne epohe ljudske prošlosti na mnogo ljepši i romantičniji način. Da li i mi na sličan način uljepšavamo svoju prošlost, posebno kada nam je sadašnjost teška?

Bez obzira na odgovore, djeluje kao da čovjek nikada nije tu sada. Uvijek smo negdje na pola puta između idealne prošlosti i budućnosti. U konstantnom smo lavirintu raličitih identiteta koje preuzimamo kako bi se lakše borili sa iluzijom sadašnjosti. Iako to možda zvuči teško, ovaj paradoks svakodnevice treba da nam bude od koristi - što više uviđamo slabosti mehanizama našeg življenja, utoliko ćemo lakše raditi na poboljšanju sopstvene ličnosti.

Pet omiljenih prvih rečenica u romanima

Priznaću - često sudim knjigama po omotu.

Proces biranja šta sljedeće da čitam, za mene se odvija u tri koraka i prvi je uvijek procjena omota. Površno, znam, ali prosto ne mogu da se natjeram da čitam knjigu koja ne izgleda lijepo kad je sklopljena kraj mog uzglavlja. 

Drugi korak se sastoji iz utvrđivanja mirisa i kvaliteta poveza. Propustio bih nekoliko desetina stranica kroz prste, dok polako približavam nos i njušim vazduh koji piri. Onda bih malo razgrnuo stranice, malo pri početku, malo pri kraju i onda po sredini, kad bih konačno zabio nos u povez i još jednom dobro omirisao.

Može puno da se zaključi o knjizi na osnovu mirisa - gdje je stajala, koliko dugo i koliko često je neko uzimao u ruke...

Treći korak je čitanje prve rečenice. Nebrojeno puta sam stajao pred praznim papirom i svi koji su ikad išta pisali znaju koliko je teško prizvati tu prvu rečenicu. Još da je uz to i vrijedna, da ima određenu snagu, da te odmah uvuče u tekst - to je prava umjetnost. 

Vremenom, čitajući mnogo više prvih rečenica nego samih romana, napravio sam pravi mali hobi od toga. Iako nisam siguran da znam da odgovorim na pitanje "koji mi je omiljeni roman" i mada nisam siguran da rečenice koje slijede pripadaju mojim omiljenim romanima - tek evo ih:

Mojih pet omiljenih prvih rečenica u romanima

"Jesen i život bez smisla."

- Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski

Kada sam prvi put ovo pročitao, ostavio sam knjigu nekoliko dana.

"Dnevnik o Čarnojeviću" je jedan od najljepše napisanih tekstova na srpskohrvatskom jeziku. Kažem tekst jer ne znam kojem književnom žanru "Čarnojević" pripada. Dnevnik sigurno nije, ali može da bude lirska proza, roman- pjesma, u isto vrijeme egzistencijalistički i romantičarski esej. Ova prva rečenica ima hipnotički uticaj na mene - ne postoji ni jedan drugi način da se tako brzo prenesem u stanje melanholije i čežnjivosti.
Kada sam se konačno vratio "Dnevniku" pročitao sam ga za jedno popodne, a onda sam ga pročitao ponovo. Toliko sam zavolio tih stotinjak strana da kada god vidim izdanje u knjižari, moram da kupim jedno. Na mojoj polici ih za sada ima pet, najstarije iz 1952. godine.

“Bio je prvi Sabbath u suvom, vrelom tamuzu (julu) jedne godine od Stvaranja sveta, po jevrejskom kalendaru, neke druge po Hedžiri ili muslimanskom računanju, sasvim treće za hrišćane, ko zna za koje od Stanailovog pada za sve što u boga ne veruju, a nijedne za srećnike za koje vreme više nije postojalo.“

- Besnilo, Borislav Pekić

Da sam znao sadržinu romana prije nego me je ova rečenica uvukla u njega, možda ga nikad ne bih pročitao. Hvala ti Borislave za vječno usađen strah od aerodroma, kijanja, i pasa koji izbijaju iz tame.

“Nebo iznad luke bilo je boje televizijskog ekrana, uključenog na prazan kanal.” 

- Neuromanser, Vilijem Gibson

Iako mnogo volim naučnu fantastiku, nisam pročitao puno romana ovog žanra, mada imam ozbiljnu namjeru da pročitam sva djela Vilijema Gibsona. Ne samo što čovjek piše izuzetnu naučnu fantastiku, već je i njegov stil iz budućnosti. Gibson je obogatio engleski jezik sa riječima kao što su "cyberspace" i "netsurfing", a prva rečenica Neuromansera je direktan jack in u neural boogie woogie njegovog spisateljskog univerzuma.

“Biće dovoljno da kažem da sam ja Huan Pablo Kastel, slikar koji je ubio Mariju Iribarne; pretpostavljam da se svi sećaju procesa i da nisu potrebna dalja objašnjenja o mojoj osobi.“

- Tunel, Ernesto Sabato

Stvarno? To će biti dovoljno?

Kada neko ovako počne roman, jednostavno morate da ga pročitate. "Tunel" je, prema riječima kritike, jedan od slabijih Sabatovih romana, ali meni se neizmjerno dopao i kao reditelj, često razmišljam o ekranizaciji ovog djela.

„Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško.“ 

- Demijan, Herman Hese

"Demijana" sam prvi put čitao sa petnaest godina i ovaj uvod je na savršen način opisivao kako sam se osjećao kao pubertetlija. Sa ove distance, "Demijan" mi se uopšte više ne dopada kao roman, ali ta prva rečenica ostaje kao lijepo napisano sjećanje.

Možda sam usamljen u mom hobiju, ali ako vas je ovaj tekst zainteresovao, budite slobodni da mi se pridružite u potrazi za dobrim počecima romana, pa u komentarima napišite svoje omiljene prve rečenice.

Moja prva ljubav

Jedno od mojih najranijih sjećanja je na Šopenov valcer broj sedam. 

Imao sam sreće da odrastam u stanu ispunjenom knjigama i pločama, sa zidovima koji su bili prekriveni umjetničkim platnima. Kada bih kao dijete ostajao sam kući, za mene to nije bio period strahovanja ili iščekivanja da se majka vrati. Naprotiv, kada bi se vrata zaključala sa spoljašnje strane, za mene je počinjala avantura. 
Ploče su stajale na nižim policama, tako da nije bilo teško da ih dohvatim. Obično bih ih sve izvukao i nasumično rasporedio po podu dnevne sobe i baš sam volio da ih slažem natrag, kada se istraživanje završi.

Kada smo tako mladi naš umjetnički ukus ne postoji. Ploče koje sam želio da preslušam birao sam na osnovu naslova i omota albuma. Bio sam razočaran kada sam shvatio da te stvari nemaju veze sa muzikom. Neki disco albumi su imali fantastične crteže na omotu, ali muzika je bila predosadna. Sa druge strane, bio sam fasciniran bubnjarskim uvodom na “Stir it Up”, mada sam gajio izražene sumnje da kosmuran u oblaku dima može da pravi tako dobru muziku.

Jedini omoti koji me nikada nisu obmanuli su bili na pločama klasične muzike. Strogi muškarac, u zanosu, sa palicom u rukama, pred čitavim orkestrom - tu jednostavno nije bilo greške. No, to su u glavnom bile “velike” ploče. “Male” ploče (7”) su najčešće bile bez omota i tu sam jednostavno morao da se oslanjam samo na naslov. 
Jedan od takvih naslova bio je: Volim muziku VII Chopin Valcer no 7 W. Hass, klavir. Prije početka kompozicije, muški glas bi rekao “Šopen valcer nombr…” - na jeziku za koji sam vjerovao da je francuski.
Kada je klavir krenuo sjećam se da sam prvi put osjetio nešto što ću mnogo godina kasnije nazivati - zaljubljenost. Sjećam se da sam osjetio toliko sukobljenih emocija za samo par minuta koliko kompozicija traje. Početak je bio sjetan i čežnjiv, a u svakoj varijaciji tempa osjećala se najava onoga što dolazi- jedno ubrzanje, trk po skali, gore dolje, a onda opet povratak na melanholiju, ovaj put sa daškom nade. Želio sam da se taj krug uzdizanja i spuštanja nastavlja u beskraj i često sam po nekoliko sati ležao kraj gramofona, vraćajući iglu na početak ureza.

Danas sam srećan jer se to osjećanje nije izgubilo. I dalje mogu da sjednem i slušam ovaj valcer satima i satima.

Prirodno, prvi muzej koji sam obišao kada sam doputovao u Varšavu bio je Šopenov. Zbog renoviranja muzeja, na raspolaganju je bio samo prvi sprat. Tu su izloženi predmeti vezani za Šopenov život u Poljskoj- od rođenja pa do dvadesetih godina, kada je otputovao za Pariz. 

Šopen je napustio Varšavu neposredno prije izbijanja Novembarskog ustanka i nikada se nije vratio. Ustanak je brutalno ugušen, Varšava je postala ne više od vojnog garnizona, a univerzitet i konzervatorijum na kome je učio, bili su zatvoreni. 

Međutim, od svih izloženih stvari koje sam vidio, najviše me je zaintrigirao Šopenov školski raspored časova. Sa četrnaest godina on je išao šest dana nedeljno u školu, a časovi su bili od osam ujutru do šest popodne. U rasporedu su među uobičajenim predmetima bili i istorija arhitekture, filozofija, anatomija... Razmišljao sam koliko smo se mi na početku srednje škole žalili na prenatrpanost, a Šopen je pored šezdeset sati obaveznih časova nedjeljno, vježbao i klavir svakog dana.

Od njegovog vremena na ovamo, iz generacije u generaciju, u školi se sve manje uči. Informisanost našeg društva značajno je uvećana, ali stvarno znanje se smanjilo. U cilju rasterećivanja đaka stvorili smo horde poluobrazovanih, strogo usmjerenih ljudi. 

Pored širokog obrazovanja i muzičkog talenta, Šopen je bio i nadaren crtač. Par njegovih radova iz perioda školovanja, koje sam vidio, svjedoče da je možda mogao da bude i cijenjen likovni umjetnik. Ne mislim da smo svi talentovani kao Šopen, ali čini mi se kao da društvo danas ni ne podržava toliku svestranost. Čim se dođe do srednje škole, radi se na tome da se đak što više usmjeri na jednu stvar i da što prije prihvati jedan poziv, jednu životnu ulogu koju ne bi smio kasnije da mijenja.

Razumijem da je renesansni čovjek ostao u renesansi, ali naše doba mi upravo djeluje idealno za takvu vrstu ljudi. U vrijeme kad su sve umjetnosti i svi mediji pomiješani, kada kvantna fizika zalazi u domen misticizma, zar nam stvarno treba rigidno, jednostrano obrazovanje?

Kao što spomenuh ranije, tog dana u muzeju, uspio sam da obiđem samo prvi sprat. Detalji vezani za nastanak mog omiljenog valcera ostali su mi neotkriveni negdje u prostoriji stepenicama, gore. Bio sam malo razočaran zbog toga, ali onda sam shvatio da što manje znam o toj kompoziciji, to mi je draže - želim da ostanem u blaženstvu onog dječijeg neznanja u kom sam bio kad sam je prvi put slušao.

Praznična poslanica

Kao nekom ko je rođen u komunističkoj državi, Božićni praznici mi nisu puno značili. Iako je Crna Gora po raspadu Jugoslavije promijenila svoj politički sistem i ljudi koji slave crkvene praznike više nisu pod lupom UDBE, ipak je najznačajniji praznik i dalje Nova godina. Nasuprot moru slava i drugih srednjevjekovnih celebracija imam osjećaj da su ljudi na Balkanu najviše vezani za taj objektivni, politčko konkretni, administrativno naštelovani datum.

Međutim nekoliko godina unazad ne mogu da se oduprem osjećaju da Božić i to prvenstveno katolički Božić, nekako postaje najvažniji praznik. Globalno društvo je prilično sekularizovano, ali dešava se jedna vrsta izvrtanja stvarnosti i navika - nismo hrišćani, ali nam je jako drago da potrošimo pola plate na poklone za Božić. Bezumni konzumerizam i površno hrišćanstvo se savršeno uklapaju. I kao da postoji čitava jedna agenda, ogromna markentiška mašinerija koja na pasivno agresivan način primorava običnog čovjeka da se prepusti struji tog ludog prazničnog raspoloženja.

Naravno, nije ovo ništa novo i vjerovatno da većina mislećih ljudi to primjećuje, ali ono što mene najviše proganja je nemogućnost odupiranja toj mašineriji. 

Naime, većinu moje svakodnevne trogvine obavljam u jednom velikom supermarketu i posljednjih nedjelju dana kad god sam tamo, na razglasu sve vrijeme ide Božićna muzika. Postoji nekoliko narodnih Božićnih melodija i one su toliko puta prerađenje, da ne postoji ni jedan podžanr u muzici u kojem nisam čuo makar jednu verziju.

Jingle Bells kao etno numera, Jingle Bells kao džez numera, Jingle Bells kao vegetarian progressive grindcore metal numera...

Ono što je beskrajno iritantno je to što ne mogu da se odbranim od te melodije. Koliko god se trudio da apstrahujem zvuke sa razglasa i fokusiram se na trgovinu, muzika se jednostavno uvlači u podsvjest i dok koračam ulicom kasnije, uhvatim sebe kako zviždućem Jingle Bells. 

Dobro, nije u potpunosti istina da ne mogu da se odbranim od muzike iz supermarketa. Mogao bih da idem u trgovinu sa čepovima u ušima ili sa slušalicama preko kojih bih slušao moju muziku. Ali to me još više nervira - treba da idem u trgovinu kao u radioaktivnu zonu, sa opremom za zaštitu od muzičke kontaminacije. 

Neko bi možda rekao da ne možemo da očekujemo da u supermarketima bude samo tišina i to je sasvim u redu. Ja zaista nemam ništa protiv svih onih besmislenih pjesama koje se vrte po liftovima, holovima korporacija i na kraju krajeva supermarketima, ali ovdje se radi o jednoj te istoj melodiji koja se tridesetak dana besprekidno ponavlja na svim mogućim lokacijama. Svo to ponavljanje je pretvara u hipnotičku buku trošadžijskog rituala, čija jedina svrha je da na silu učini ljude srećnim i bezbrižnim, jer u tom raspoloženju lakše troše svoj novac. 

Moja sreća je što se ovo praznično huškanje na trgovinu dešava jednom godišnje, pa ne moram da ga trpim ostali dio godine. Mnogo teže mi je da podnesem svakodnvevno suptilno i subliminalno trade mark ratovanje.

FUCK ADVERTISING
THIS IS
MY BLOG

Spletom životnih okolnosti ja sada živim u jednom evropskom velegradu i kao svi velegradi i ovaj je načičkan neboderima. Stan mi je u zgradi u centru, na devetom spratu i imam fantastičan pogled. Nažalost moj pogled je uprljan megalomanskim neonskim reklamama sa vrhova nebodera. 

Naravno, od svih mi najviše smeta Coca Cola. Dvadeset četiri časa na dan jedna ogromna neonska flaša Coca Cole se naizmjenično i neprestano puni i prazni crvenom električnom svjetlošću. Moj raspored namještaja je takav da ako su roletne podignute, sa skoro svakog mjesta u stanu, makar krajičkom oka, mogu da vidim tu reklamu. I opet mi se dešava kao sa muzikom u supermarketu - ne mogu da se odbranim ako ne stavim neku vrstu zida između mene i spoljašnjeg svijeta.

Slobodan čovjek je satjeran u ćošak od strane advertajzing mašinerije. Ko uopšte ima pravo da tako bahato siluje moj pogled?

Dok sam na internetu, sve vrvi od reklama, ali sa par klikova mogu da instaliram blokator reklama, tako da se one uopšte više ne prikazuju. Mogu čak i da konfigurišem ovaj program tako da sve te reklame budu zamijenjene slikama prirode ili bilo kojim drugim sadržajem koji volim. 

Dakle, ne samo što mogu da zaštitim svoj pogled na netu, mogu i da ga uljepšam. To je mogućnost koju više nemam u stvarnom životu. Da apsurd bude veći, sve je više sloboda i prednosti koje možemo da ostvarimo u virtuelnom nego u stvarnom svijetu. Na to moram dodati da čak ni terminologija "stvarni" i "virtuelni" svijet više nije pogodna, uopšte ne smatram da je život na internetu manje stvaran nego život izvan interneta, ali o svemu tome bih morao detaljnije da pišem u nekom drugom postu.

Ni na televiziji teror reklame nije više toliko jak. Većina kanala pruža upozorenje kada treba da uslijedi par minuta reklama, pa to vrijeme mogu da iskoristim za nešto drugo. Slično je sa radio stanicama i ostalim medijima.
Najveći problem je dakle na ulicama i drugim javnim prostorima i zaista me brine kuda nas vodi tolika količina reklama. Ljudi se polako pretvaraju u hranu za zvijeri brendova i čini se kao da nemamo nikakav način (koji ne pretpostavlja prekomjerno sakaćenje društvenog života) da se odbranimo. Još tužnije je što prosječan čovjek ni ne razmišlja koliko ga reklama truje i kako na perfidan način mijenja njegove stavove i oblikuje potrebe. 

Kako sada stvari stoje sva naša zaštita od intruzivnog ponašanja advertajzing agencija je bazirana na stavljanju neke barijere između nas i reklame, a u suštini bi trebalo da je obratno. Reklama bi trebala da bude potisnuta i zaklonjena i da se oktriva samo onda kada neki klijent to zatraži. 

Kad bi pisanje bilo kao kuvanje

Danas sam napunio dvadeset devet godina i do prije mjesec dana nikada nisam skuvao nešto za sebe. Možda sam napravio nekoliko sendviča i ispržio najviše školjku jaja za sve ove godine, ali sada sam svakodnevno primoran da razmišljam šta ću da jedem, jer ako nešto ne kupim ili ne napravim, ostaću gladan.

Nisam gurman i ne uživam pretjerano u hrani, ali glad jednostavno ne podnosim. Glad me parališe i čini me nervoznim, a objedovanje sam najčešće doživljavao kao oblik nužnog zla - obavezu koju obavljam kako bih spriječio jedno gore stanje. 

Prirodno, kao neko ko nema pojma o kuvanju mislio sam da je ispred mene mučan period, jer ne samo što ću morati da nastavim sa jednom od najdosadnijih obaveza koje imam, već će i to što jedem da bude očajnog ukusa.

Međutim, desilo se potpuno suprotno. Otkrio sam da sam prilično talentovan i sve što krenem da spremam, poslije prvog pokušaja, ispada odlično. I ne radi se o subjektivnom mišljenju - "sam sam sebi spremio pa mi se sviđa", već sam imao i objektivne degustatore koji potvrđuju moj stav. 

U početku sam bio prestravljen kuvanjem. Ono mi je djelovalo kao domen u kome samo dugogodišnje domaćice i feminizirani Britanci imaju uspjeha. Ipak, ispostavilo se da je prilično jednostavno. Sve što je potrebno da jedno jelo uspije je malo kreativnosti, precizno postupanje prema receptu i dobra pozadinska muzika. 

Kada sam probao svoj prvi kolač sve o čemu sam razmišljao bilo je: zašto moje pisanje ne može da bude ovako jednostavno i dobro? Stvar je u tome što sam oduvijek želio da budem pisac, ali osim par kratkih priča i nekoliko tekstova, nikada nisam imao strpljenja i izdržljivosti da napišem nešto duže i ozbiljnije. 

A tako bih volio bih volio da mogu kao sa kuvanjem - probudim se ujutru i kažem:

"Hmm, o čemu ću da pišem danas? Da vidimo... Imam odrezak ljubavne priče, nešto malo misterije od prošlog teksta i par anegdota. Od začina imam onu fantastičnu personifikaciju iz supermarketa, tako da bih danas mogao da zgotovim jednu solidnu novelu."

A onda zamišljam reakcije mojih čitalaca:

"Mmmh, ova noveva je baš dobva." Rekao bi neko mljackajući, a kad proguta nastavio bi: 

"Možda da je stavio manje metafora... Ali da - sviđa mi se."

Ne znam zašto zamišljam moje čitaoce kao nekulturne ljude koji pričaju punih usta, no eto.

Gore spominjani kolač. 

Ova papirnata stvar se ne spominje u tekstu i potpuno je zanemarljiva. 

Tu je samo da kvari kompoziciju.

Kada bih, dakle, ovaj strah od gladi preusmjerio na strah od nepisanja, kad bih nagon za punim stomakom zamijenio nagonom za stranicama punim teksta... vjerovatno bih konačno izgradio svoju spisateljsku disciplinu.

Danas sam napunio dvadeset devet godina i odlučio sam da počenem sa pisanjem ovog bloga koji bi trebao da služi kao kuhinja mojim skribarijama. Uz to, nadam se da će ovo biti ujedno i posljednji post o paralelama kuvanja i života, jer ko uopšte želi da čita o tome?